Da li se sećaš svoje prve utakmice? Naravno da se sećaš. Ne mislim na one gluposti tipa “tata me je odveo na istok i tada sam prvi put bio na stadionu”, mislim na prvi put kada si sam ili sa drugarima otišao na tribinu sa najvatrenijim pristalicama. Da li se sećaš gužve? Do tada si u gužvi bio jedino u pošti kad te matorci pošalju da platiš račun..al nije to to. To ne može da zameni osećaj kada stojiš pred kapijama stadiona, gužva je neopisiva, svi bi hteli da oni budu ti koji će sledeći da uđu, ljudima gledaš u leđa i potiljak, moraš da staviš ruke ispred sebe, kako bi plućima obezbedio dovoljno mesta da udahnu vazduh. Gomila se talasa i povremeno moraš da proveriš da li uopšte dodiruješ zemlju, od silnog njihanja, čini ti se kao da lebdiš. Vrlo nezgodno ako se u blizini nalazi ograda, na koju vrlo lako mogu da nabiju tebe i tvoje bubrege. Ali osećaj je fantastičan, kada kreće urlik na policiju da pušta brže, kada krene skakanje i pevanje kako bi se prekratilo vreme do ulaska na stadion, spajaš se sa ljudima oko tebe, nema tu pojedinaca. Svi su jedno. Svi su rulja. To je bio moj prvi susret sa opasnim gužvama, uglavnom u redovima ispred stadiona. Malo kasnije odlasci na utakmice, nateraju te, nekada i protiv tvoje volje da se nađeš u destruktivnoj masi. Miris incidenta je u vazduhu, ali visoka ograda je prepreka, prepreka se mora srušiti ritičim drmusanjem, šutiranjem i uz škripu ograda pada, osećaj je sjajan, pomisliš da za tebe nema prepreke na ovom svetu. Panika je takođe faktor koji se vrlo često vezuje za navijačku gomilu, ono što je nezgodno, na drugom kraju gomile, daleko van tvog vidokruga može da se dogodi sitniji incident ili čarka i da brzo izazove paniku, koja se sistemom domina prenosi ka tebi i tako bez razloga može doći do opšte jurnjave, često ni zbog čega. Postoji opasnost da ljudi nastradaju ili da prostim jezikom govoreći budu izgaženi. Navijačka rulja dakle predstavlja moćno oružje, nije policiji svejedno, ma kolike ona oklope imala, kada vidi masu od nebitno koliko ljudi kojima u očima tinja plamen i mržnja, uzvik i zvuk stvari koje padaju po podu ili lete kroz vazduh..moćno oružje, ali kao i sva moćna oružja može da postane opasno ako se ne koristi onako kako treba ili ako je u rukama pogrešnih ljudi.Setimo se Hejsela, setimo se panike, ali setimo se 5. oktobra...Masa, skup ljudi, bez nekog plana, koje spaja jedna ideja, da se neko napadne, od nečega odbrani ili da jednostavno skače i peva jer je srećna što njen tim vodi. Svi na kraju spoznamo i lepe i ružne momente u masi. Od trenutaka kada je cela tribina zagrljena, nema mesta za sve pa su ljudi i na stepenicama i svuda, vidiš samo glave, dokle god ti pogled seže, pevanje, skakanje, pa padanje niz redove, nimalo prijatno, ali u tim momentima nebitno, do trenutaka kada juriš policijskog kordona izaziva paniku, padaš i bivaš izgažen od strane svojih drugara sa tribine. Koliko god da se “običnim ljudima” to činilo opasno i koliko god nas puta ćale molio pre nego što izađemo iz kuće da se “klonimo gužve”...nekako na kraju, svi završimo u toj gužvi.
Fenomen rulje.Čovek kao pojedinac mnogo puta nađe se pred, za njega, fizički nesavladivom preprekom. U svetu navijača, najčešće to su, visoke metalne ograde, kordoni policije I tome slično…
Da li se sećaš svoje prve utakmice? Naravno da se sećaš. Ne mislim na one gluposti tipa “tata me je odveo na istok i tada sam prvi put bio na stadionu”, mislim na prvi put kada si sam ili sa drugarima otišao na tribinu sa najvatrenijim pristalicama. Da li se sećaš gužve? Do tada si u gužvi bio jedino u pošti kad te matorci pošalju da platiš račun..al nije to to. To ne može da zameni osećaj kada stojiš pred kapijama stadiona, gužva je neopisiva, svi bi hteli da oni budu ti koji će sledeći da uđu, ljudima gledaš u leđa i potiljak, moraš da staviš ruke ispred sebe, kako bi plućima obezbedio dovoljno mesta da udahnu vazduh. Gomila se talasa i povremeno moraš da proveriš da li uopšte dodiruješ zemlju, od silnog njihanja, čini ti se kao da lebdiš. Vrlo nezgodno ako se u blizini nalazi ograda, na koju vrlo lako mogu da nabiju tebe i tvoje bubrege. Ali osećaj je fantastičan, kada kreće urlik na policiju da pušta brže, kada krene skakanje i pevanje kako bi se prekratilo vreme do ulaska na stadion, spajaš se sa ljudima oko tebe, nema tu pojedinaca. Svi su jedno. Svi su rulja. To je bio moj prvi susret sa opasnim gužvama, uglavnom u redovima ispred stadiona. Malo kasnije odlasci na utakmice, nateraju te, nekada i protiv tvoje volje da se nađeš u destruktivnoj masi. Miris incidenta je u vazduhu, ali visoka ograda je prepreka, prepreka se mora srušiti ritičim drmusanjem, šutiranjem i uz škripu ograda pada, osećaj je sjajan, pomisliš da za tebe nema prepreke na ovom svetu. Panika je takođe faktor koji se vrlo često vezuje za navijačku gomilu, ono što je nezgodno, na drugom kraju gomile, daleko van tvog vidokruga može da se dogodi sitniji incident ili čarka i da brzo izazove paniku, koja se sistemom domina prenosi ka tebi i tako bez razloga može doći do opšte jurnjave, često ni zbog čega. Postoji opasnost da ljudi nastradaju ili da prostim jezikom govoreći budu izgaženi. Navijačka rulja dakle predstavlja moćno oružje, nije policiji svejedno, ma kolike ona oklope imala, kada vidi masu od nebitno koliko ljudi kojima u očima tinja plamen i mržnja, uzvik i zvuk stvari koje padaju po podu ili lete kroz vazduh..moćno oružje, ali kao i sva moćna oružja može da postane opasno ako se ne koristi onako kako treba ili ako je u rukama pogrešnih ljudi.Setimo se Hejsela, setimo se panike, ali setimo se 5. oktobra...Masa, skup ljudi, bez nekog plana, koje spaja jedna ideja, da se neko napadne, od nečega odbrani ili da jednostavno skače i peva jer je srećna što njen tim vodi. Svi na kraju spoznamo i lepe i ružne momente u masi. Od trenutaka kada je cela tribina zagrljena, nema mesta za sve pa su ljudi i na stepenicama i svuda, vidiš samo glave, dokle god ti pogled seže, pevanje, skakanje, pa padanje niz redove, nimalo prijatno, ali u tim momentima nebitno, do trenutaka kada juriš policijskog kordona izaziva paniku, padaš i bivaš izgažen od strane svojih drugara sa tribine. Koliko god da se “običnim ljudima” to činilo opasno i koliko god nas puta ćale molio pre nego što izađemo iz kuće da se “klonimo gužve”...nekako na kraju, svi završimo u toj gužvi.
0 Comments
|
Категорије
All
критике-предлози-идеје-материјал-контакт
|