Notting Hill
Stecište tadašnjeg psychobilly pokreta bio je «Klubfoot» noćni klub u zapadno – londonskom Hammersmithu. Tu se kreirao prepoznatljivi psycho look koji je bio mešavina teddy boy i punk stila; nosile su se veoma uske skraćene farke ispod kojih su sevale po pravilu bele čarape na koje su se nazuvale londonke, a ne retko i martine. Gore su se furale jakne «koledžica» ili «rokerica», a frizura je ovog puta predstavljala mešavinu teddy boy i punk stila, i to zbog ćube koja se i dalje nosila na vrhu čela, ali ovog puta se ispod ćube brijala glava, pa je sve to u mnogome podsećalo na punkersku krestu. Tekstove psycho bendova, koji su se od ostalih R&R grupa razlikovali upotrebom klasičnog kontrabasa za razliku od električnog, odlikovala je tematika horor filmova, oslobođena seksualnost i otvorena priča o nasilju. Tako formirana subkultura vrlo brzo se raširila širom sveta, pa danas imamo brojne njene poklonike u Nemačkoj, Italiji, Skandinaviji, Japanu, pa čak i u Srbiji. Najznačajniji psycho bendovi danas su Demented Are Go, The Meteors, Mad Sin, Evil Devil, itd., a kod nas deluje beogradski bend sličnog usmerenja – Grandpa Candies iliti Čikine bombone.
klubfoot - psychobilly
Termin Mod označavao je zapravo skraćenicu reči modernist kojom se pedesetih opisivao sledbenik modernog jazza. Knjiga «Apsolutni početnici» (Absolute Beginners) Colin MacInnesa iz 1959., koja je kasnije postala neka vrsta Mod Biblije, modernista je opisivala kao mladog fana moderne jazz muzike i zaljubljenika u moderna italijanska odela.
Postoji nekoliko različitih priča o poreklu Mod potkulture. Prema prvoj verziji Modovi su proistekli iz srednjeklasne omladine koja je poticala iz londonskih porodica koje su se bavile distribucijom odeće u Englesku, pa su tako dolazili u kontakt sa poslednjim dostignućima kontinentalne mode. Po drugoj legendi obe subkulture i Modsa i Rockera poreklo imaju u Teddy Boy pokretu, dok treća verzija porekla Modova sugeriše vezu sa potkulturom bitnika sa kojima su delili privrženost modernom jazzu.
Bilo koje da je poreklo Modsa, ono što ih je izdvajalo od ostatka zajednice bila je okrenutost evropskoj kontinentalnoj modi, italijanskim motorima (Vespa i Lambretta), francuskom novotalasnom filmu i egzistencijalističkoj filozofiji. Pored modernog jazza i rhytm&bluesa, Modovi su usvojili i soul i ska muziku, kao i britansku beat i R&B muziku oličenu u delovanju bendova kakvi su bili The Animals, Small Faces, The Who, The Yardbirds, Zoot Money, The Action, itd. U okviru bogatog noćnog života modsa veliku popularnost dostigla je droga amfetamin koja je bila široko rasprostranjena među modovima. Posebnu ulogu u identitetu modsa igrali su motori Vespa i Lambretta koje su ukrašavali brojnim retrovizorima i zastavicama idući u konvojima kroz engleske ulice.
Tuče izmedju Modsa i Rokera
Kao što smo mogli videti, Mod subkultura je uticala na pojavu mnogih drugih omladinskih pokreta prepoznatljivih po nasilnim akcijama. Mod pokret je presudno uticao i na formiranje osobenog engleskog navijačkog stila koji je bio najprepoznatljiviji po nezapamćenom huliganizmu. Ova subkultura se do dana današnjeg reflektuje na subkulturnoj i muzičkoj sceni širom sveta, pa smo tako njene uticaje mogli videti devedesetih u radu brit pop bendova Oasis i Blur, dok danas to prepoznajemo u muzici bendova The Ordinary Boys ili Kaiser Chiefs.
Šezdesetih godina 20. veka u siromašnim predgrađima Kingstona, glavnog grada Jamajke, rađala se autentična karipska podkultura mladih pod imenom Rude Boy. Terminom Rude Boy na Jamajci se originalno označavao maloletni delikvent ili sitni kriminalac. Pripadnici ove subkulture nisu se ponašanjem previše udaljavali od ovako određenog termina. Muzika jamajčanskih predgrađa bila je ska, rocksteady i reggae, a Rude Boys-i su plesali uz ove karipske ritmove i melodije obučeni po poslednjoj modi. Veliki uticaj na odevni stil ovih mladih buntovnika iz predgrađa imali su američki gangsterski filmovi i jazz i soul muzičari, pa su Rude Boys-i postali prepoznatljivi po svojim odelima i kravatama, skraćenim uskim pantalonama, pork-pie šeširima i neizostavnim naočarima za sunce. Kao što smo već pomenuli, Rude Boys-i su imali duboke veze sa sitnim kriminalom, a njihovom imidžu opasnih momaka doprinosila je i okolnost da su u šezdesetim obavljali poslove obezbeđenja u noćnim klubovima (tzv. „dancehalls“). Nasilje je jednostavno bilo neizostavni deo Rude Boy načina života.
Upravo šezdesetih godina započeo je talas masovnih migracija stanovništva karipskih ostrva (West Indies) u Veliku Britaniju. Sa masom svojih osobenosti, navika i običaja, ovi crni emigranti su doneli sa sobom i Rude Boy subkulturu na britanska ostrva. U interakciji sa zatečenim britanskim subkulturnim pokretima počelo je rađanje nove ere.
Hard Mods-i su zadržali neke osnove stila originalnog Mod pokreta kao što su Fred Perry, Ben Sherman, Sta Prest, parke... Kao što je već pomenuto, Hard Mods-i su se odlikovali vrlo kratkom kosom i to isključivo zbog praktičnih razloga – velika većina njih je obavljala manualne fabričke poslove, a i kraća kosa je svakako predstavljala prednost u tuči. Postoji i teorija po kojoj je kratka kosa Hard Mods-a bila reakcija na dugu kosu buržoaske hipi kulture. Dolaskom Rude Boys-a Hard Mods-i su usvojili pre svega jamajčansku reggae, ska i rocksteady muziku, a potom i pork-pie šeširiće, gangsterska odela i uske skraćene farmerke. Dodajući ovom miksu nešto svoje – teške radničke cipele i čizme (Dr Martens i Grinders) – Hard Mods i Rude Boy stil izrodili su novu nasilnu subkulturu. Popularizaciji Skinhead pokreta doprinela je velika popularnost benda Slade koji je krajem šezdesetih potpuno usvojio skinhead ikonografiju (mada, po mišljenju mnogih, samo kao marketinšku strategiju), kao i velika popularnost nasilnih i seksualno eksplicitnih novela pisca Richarda Allena pod naslovima kao što su „Skinhead“ ili „Skinhead Escapes“. Zanimljivo je da je kraj šezdesetih doneo još jedan talas emigracije, ali ovog puta Britanaca u Južnu Australiju i to prvenstveno u grad Pert, koji je uticao na formiranje još jedne subkulture. Naime, mladi Britanci su na australijsko tle doneli Skinhead subkulturu koja se vremenom transformisala u osobenu australijsku subkulturu koja se zvala Sharpies.
Skinsi
Originalni Skinhead-i iz 1968. zauzimali su uglavnom apolitične stavove izuzimajući čvrstu vezanost uz položaj radničke klase i izrazito neprijateljstvo prema privilegovanim, bogatijim društvenim slojevima. Iz takve atmosfere rodilo se i ogromno neprijateljstvo prema Hipicima čiju su pobunu smatrali prividnom pobunom buržoaske dece protiv društvenog sistema svojih roditelja. U tom smislu postojao je prezir prema nenasilnom otporu Hipika postojećem sistemu, za koji su Skinsi smatrali da je besmislen i da zapravo koristi takvom sistemu stvarajući privid njegove demokratičnosti. Važno je istaći da su postojale brojne grupe crnih Skinheada uglavnom proisteklih iz rude boy pokreta, osobito aktivne u velikim emigracionim centrima Engleske kakvi su Birmingham ili Leicester. Crni i beli Skinheadi zajedno su delili ljubav prema tada aktuelnim ska i rocksteady izvođačima poput Desmonda Dekkera, Derrick Morgana, Laurel Aitkena, Judge Dredda, bendova Symarip, The Pioneers, The Maytals, The Upsetters, The Skatalites, itd. Pored toga slušali su se i britanski rock bendovi poput Sladea (krajem šezdesetih se deklarisali kao Skinsi) i The Sweet.
Međutim, sama činjenica da su Skinhead-i poticali iz radničke klase i samim poreklom nosili razna nezadovoljstva postojećim društvenim stanjem, bila je odlučujuća da se već sredinom sedamdesetih pojave prvi politični Skinhead-i. Naravno, kako to već biva sa politikom, krenule su prve podele unutar Skinhead pokreta na političkoj osnovi. Jedan deo bio je blizak beloj nacionalističkoj organizaciji National Front, a kasnije i partiji B. N. P. Ove organizacije su socijalnom demagogijom i antiemigrantskom propagandom koristile mlade Skinse u napadima na emigrante sa Kariba i iz Azije, pa su mediji već tada prišili etiketu rasizma i neonacizma celokupnoj Skinhead subkulturi. Naravno, senzacionalističku žutu štampu nikada nije zanimala celokupna slika o Skinhead-ima. Od samih početaka pokreta postojali su i levo orijentisani Skinsi i to uglavnom u izrazito industrijskim i rudarskim delovima Severne Engleske, u gradovima poput Sunderland-a i Newcastle-a, kao i u Škotskoj. Radničko poreklo i izražena klasna svest Skinhead-a našli su svoju prirodnu artikulaciju na levici i to uglavnom kroz aktivizam u organizaciji Socialist Workers Party. Međutim, značajan deo Skinhead-a nije sebe video u ovoj političkoj podeli. Takvi Skinhead-i su se počeli deklarisati kao tradicionalni ili apolitični Skinhead-i ne želeći da se opredeljuju ni za levicu, ni za desnicu. Kako su se sedamdesete bližile kraju, Skinhead subkultura je bledela i gubila na značaju i brojnosti sve do pojave subkulturne revolucije u vidu Punka.
Punk je doneo veliku energiju pobune koja nije mimoišla ni tradicionalno buntovne Skinhead-e. Oi Skinhead-i smatrani su tvrdokornim beskompromisnim krilom punk pokreta. Kontroverze oko Skinhead-a mediji su stvorili zbog njihovog učešća u fudbalskom nasilju i vezanosti jednog broja Skinsa uz politiku. Politička podela nastala već sredinom sedamdesetih unutar pokreta samo se radikalizovala pojavom punka 1977. Najzaslužniji za masovnu pojavu Naci Skinsa u ranim osamdesetim bio je bend Skrewdriver. Bend se među Skinhead publiku probio albumom prvencom „All Skrewed Up“ (1977.) koji je bio u pub rock fazonu i koji je odisao klasičnom skinhead tematikom poput socijalne nepravde, fudbala, policijske represije, i sl. Već drugim albumom ovaj bend pod vođstvom Ian Stuarta zabrazdio je u polje neonacizma i antiemigrantskim i rasističkim tekstovima stekao poklonike među jednim delom dezorijentisanih Skinhead-a. Vrlo brzo Ian Stuart se nametnuo za lidera neonacistički orijentisanih Skinhead-a stvorivši internacionalnu nacističku organizaciju pod imenom Blood & Honour i muzički pravac R.A.C. (Rock Against Communism) koji i dan danas funkcionišu. Ian Stuart je 1993. godine poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Naravno, najveći deo Skinhead-a nije prihvatio naci ideologiju poznavajući korene ove subkulture koja je svoje izvorište imala i u jamajčanskoj, dakle crnačkoj Rude boy potkulturi. Bendovi koji su u startu odbacili bilo kakvu vezanost uz nacizam bili su Cockney Rejects, The Four Skins, The Business, Blitz, Last Resort,... i uopšte velika većina bendova koji su se svrstavali pod Oi kategoriju. Ovi bendovi odbacili su vezanost uz bilo koju ideologiju, bilo desnu ili levu, ali su zadržali snažan osećaj pripadnosti radničkoj klasi i oštar kritički stav prema stanju u britanskom društvu. Tokom godina koje su dolazile, senzacionalizma gladni „žuti“ mediji sve više su eksploatisali priču o naci ideologiji Skinhead-a, pa se javila potreba za još jasnijim distanciranjem Skinhead-a od nacizma. Predvodnik takve tendencije bio je pevač Oi benda The Oppressed Roddy Moreno. Na jednom od svojih putešestvija Moreno se u New Yorku susreo sa nečim potpuno novim za njega. Bili su to Skinheadi koji su se nazivali SHARP (Skinheads Against Racial Prejudice). Ova grupa Skinsa želela je da jasno pokaže javnosti svoju odbojnost prema naci ideologiji, pa je za logo SHARPA uzeta kaciga Trojanca koja je bila amblem engleske muzičke izdavačke kuće „Trojan Records“ koja je šezdesetih i sedamdesetih izdavala skinhead muziku (ska, rocksteady, bluebeat, skinhead reggae) crnih izvođača. Ovom simbolikom želela se istaći veza originalnog Skinhead pokreta sa crnom kulturom i tako zapušiti usta svim onima koji su Skinhead-e identifikovali sa nacizmom. Ubrzo zatim Roddy Moreno je iskoristio svoje kontakte sa Skinsima širom sveta koje je ostvario kroz rad grupe The Oppressed i raširio SHARP ideju gde god su postojali antifašistički orijentisani Skinhead-i.
Od samih početaka Oi muzike postojali su i bendovi i grupe izrazito levo orijentisani, a glavni predstavnici bili su Angelic Upstarts, The Burial, Red London, Redskins, itd. Ovi bendovi su bili izrazito angažovani na polju borbe za radnička prava i borbe protiv fašizma, a iz toga je danas istekao pokret pod nazivom RASH (Red and Anarchist Skinheads). Uz sve ove skinhead podele održao se i jedan povelik broj Skinhead-a koji je sebe nazvao Traditional Skinhead-s. Ovako orijentisani Skinhead-i neguju vrednosti originalnog Skinhead pokreta, pa često koriste krilaticu „Spirit Of 69“ kako bi dočarali svoja stajališta. Oni uglavnom slušaju tradicionalnu skin muziku kao što su ska, soul i reggae, neguju tradicionalni stil oblačenja i nedvosmisleno su antifašistički orijentisani, iako uvek ističu da ne podržavaju nijednu ideologiju.
Nakon dugo godina zatišja, neka vrsta Skinhead i Punk revivala dogodila se sredinom devedesetih godina. Zanimljivo je da se ovaj revival dešavao pre svega van Engleske i to u Nemačkoj kroz rad bendova poput Oxymoron, 4 Promile, Loikamie i brda ska bendova, u Italiji (Los Fastidios, Banda Bassoti...), Americi (Dropkick Murphys, Templars, The Bruisers, masa hard core bendova), Švedskoj (Voice Of Generation, Guttersnipe, Perkele), u eks Jugoslaviji (pre svega Novi Sad), Poljskoj (Analogs, Ramzes & The Hooligans, Bulbulators), Japanu, itd. Engleska scena dobila je injekciju putem Holidays In The Sun festivala koji se održava svakog leta od 1999. godine. Ideja festivala je da okuplja bendove iz celog sveta na tlu Engleske, ali sa akcentom na starim bendovima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih. Ta manifestacija inicirala je ponovna okupljanja svih legendarnih Oi-punk bendova, pa su danas nakon mnogo godina pauze aktivni i Cockney Rejects, The Four Skins, Angelic Upstarts, Menace, The Crack, Slaughter And The Dogs, Sham 69 i svi iole značajniji bendovi prve oi-punk generacije. Devedesete su donele i svežu krv na engleskoj sceni u vidu bendova Hard Skin, Deadline, The Filaments, Argy Bargy, The Warriors, itd.
Oi! je jedna mala reč, uzvik koji je postao planetarno značajan u doba interneta kada više ne postoje duhovne granice i kada je dostupnost informacija omogućena gotovo svakom. Političke podele među Skinsima danas su još izraženije nego ranije, a njihova prisutnost na fudbalskim stadionima ogleda se u delovanju kroz „Casual“ stil kom ćemo posvetiti vise paznje u nastavku,
U osamdesetim, sa povećanjem nasilja na fudbalskim stadionima Velike Britanije, rasla je i pojačana policijska represija prema navijačima. Tada dominantna moda na tribinama bio je skinhead izgled koji je bio izuzetno upadljiv spremnim policijskim očima. Jedan od razloga masovnog presvlačenja fudbalskih huligana u casual garderobu bila je i manja upadljivost na tibini i na ulici. Ipak, mnogo elemenata Skinhead subkulture nastavilo je da živi u novom obliku. Casuali su zadržali izrazito nasilan skinhead mentalitet, a mnogi od njih su slušali oi, punk i ska muziku i nosili brendove poput Fred Perry, Ben Sherman ili Pringle.
Iz vikenda u vikend stotine mladih obučenih po poslednjoj, ni malo jeftinoj modi, putovalo je vozovima gde god da njihov fudbalski tim igra, bivajući nevidljivi policiji koja je uporno tražila za to vreme klasične fudbalske huligane u ogromnim Dr Marten’s ili Bovverčizmama, obeležene neizostavnim bojama svog fudbalskog tima. U svakoj sredini u kojoj je najnovija moda bila nepoznata, pojava Casuala kod protivničke ekipe izazivala je podsmeh. Casuali, koji su naizgled bili u potpunom kontrastu mačo stilu koji su Skinheadsi donosili sa sobom, odavali su utisak lakog zalogaja za sve huligane kojima je ovakav izgled bio stran. Međutim, svako ko se susretao na ulici u obračunu sa ovom novom vrstom navijača, ubrzo je gubio podsmešljivi izraz sa svoga lica. Casuali su bili brutalniji od bilo koje do tada poznate stadionske subkulture, a Stanley skalpeli postali su neizostavni deo njihovog stila. Ubrzo je svaki fudbalski klub u Britaniji imao svoju Casual ekipu huligana.
Što se tiče modnih marki i brendova, Casual subkultura ih je tokom godina menjala vrlo često, iako su se neke robne marke uspele održati u fudbalskoj modi tokom decenija. Sami počeci Casual stila obeleženi su čestim promenama robnih marki koje su imale svojih „pet minuta“ na huliganskoj sceni Velike Britanije. Tadašnju modu navijačkih kopova činile su marke poput Fiorucci, Slazenger, Barbour, FU, Lois, Kappa, Head, Fila, itd. Međutim, svaka od navedenih marki se vrlo kratko održala u Casual stilu. Tokom godina, sve do današnjih dana, zadržale su se klasične Casual robne marke – Lacoste, Fred Perry, Ben Sherman, Pringle, Adidas.
Kao i u ostalim omladinskim subkulturama, devedesete su donele transformaciju originalnog Casual stila. Tih godina je fudbalski huliganizam u Britaniji dobro zauzdan od strane države i potpuno marginalizovan u odnosu na ono što je bio sedamdesetih i osamdesetih godina. Može se reći i da su se Casuali u prvoj polovini devedesetih potpuno prebacili sa stadiona na novi vid zabave mladih Britanaca – rave žurke. Novouvedene zabrane posećivanja fudbalskih mečeva i suviše veliki rizik koji je sa sobom nosilo bavljenje huliganizmom u novonastalim zakonskim odredbama udaljile su tadašnji huliganski krem Britanije sa samih stadiona. S druge strane, rave žurke sa velikom potrošnjom opijata, poput ekstazija i kokaina, donosile su priliku za značajno sticanje materijalnih sredstava svakom žestokom momku sa tribina. Isto tako, na rave-ovima su se susretale Casual ekipe različitih timova, što je davalo dodatnu draž ovom vidu zabave u devedesetim. Sve do druge polovine devedesetih godina Casual pokret, a samim tim i fudbalski huliganizam u Engleskoj, bio je na vrlo niskim granama, prvenstveno usled velikih napora države da stane na put ovoj pojavi.
Tek pred početak novog milenijuma Casual stil doživljava svojevrsno uskrsnuće. Najverovatnije da je ovaj fenomen povezan sa isticanjem pomenutih stadionskih zabrana najistaknutijim huliganima i pronalaženjem novih načina delovanja Casuala. Casual ekipe su postale manje, ali zato puno organizovanije i opasnije nego u osamdesetim. Huliganizam se potpuno preselio sa stadiona koji su bili pokriveni kamerama (tzv. CCTV) na ulice i u pabove. Kretanje u manjim grupama i pojava mobilnih telefona kao vida komunikacije među ekipama na ulici, učinio je da Casuali budu vrlo teška, ponekad i nedostižna meta policiji.
Kao i ostale stvari, tako i robne marke, odnosno moda, veoma su se promenile tokom ovog Casual povratka na scenu. Pojavile su se nove marke koje se do današnjih dana neprestano pronalaze i dokazuju. Najveći uspeh doživljavaju proizvodi italijanske sportske kompanije S.P.A. kroz dve odvojene linije Stone Island i CP Company(Mille Miglia), zatim slede Aquascutum, Burberry, Paul & Shark, Ralph Lauren, Henri Lloyd, Hackett, Prada, One True Saxon, Armani Jeans, Mosschino, Hugo Boss, Evisu, Gant, Nappapijri, Mandarina Duck, 6876, Paul Smith, itd. Nove marke garderobe se pronalaze iz dana u dana, a astronomske cene komada te garderobe su ponekad potpuno neshvatljive i nerazumne, ali u Casual svetu one predstavljaju prvenstveno stvar prestiža. Upravo taj značaj garderobe i njena cena predstavlja najbitniju specifičnost Casual subkulture. Ono što se nosi na sebi ima možda i gotovo istu vrednost kao i dobijanje tuče protiv omražene ekipe. To je jedan od glavnih razloga što tzv. „obični ljudi“ ne mogu da razumeju taj spoj visoke modne kulture, sa jedne strane, i neverovatne nemilosrdne nasilnosti s druge strane.
#HUK-CURVASRB