Te davne 1991. sa svojih nepunih šesnaest godina krenuo sam na jedno od mojih prvih gostovanja, u Zagreb. Sećate se tih godina, država u kurcu, svaki čas se moglo zaratiti, uniforme su već bile podeljene, nama kokarde njima šahovnice. Niko nas tamo nije očekivao, jer bila je prava ludost ići njima na nož pred sam rat. Petak posle škole dođem kući, smor, plan je u glavi, ma sto posto idem samo još da odradim matorce. Pobeći ću od kuće, nije mi prvi put, jeste jedno od prvih gostovanja ali ne i prvo tako da znam taj rad. Pala je noć i eto mene, prijavljujem matorcima šetnju. Palim direkt na voz pa za Beograd. Računam, tamo ću da naiđem na ekipu, ma garant idu moji Grobari. Izblejim u Beogradu celu noć i ceo dan, i onda slučajno kod stadiona nabasam na jednog lika, iz Crvenke ili Vrbasa, ne sećam se tačno. Pijan kao bulja, ali šta ću, ostajem da blejim sa njim do polaska voza za Zagreb koji je kretao kasno noću. Sećam se da smo stigli tamo u cik zore. Uđem u voz sa pajtašem, koji je inače bio stariji od mene jedno 15 godina, i imam šta da vidim – svega par ljudi iz Beograda i dvojica iz Novog Sada od kojih jednog znam do jaja. Živi u mom kraju. Krećemo, a u vozu nas tačno 11 ide na utakmicu - fenomenalno. Put kao i svaki drugi, sprdnja sa putnicima i kondukterima, cirkanje (tada još nisam kačio taj porok)... Kao što rekoh cik zore i mi smo na zagrebačkom kolodvoru, ispadamo napolje, marica je tu za svaki slučaj. Njih 9 se odmah prijavilo za prevoz kroz grad sa plavcima ali ja i ortak se odvojili, kao idemo da se šunjamo po gradu. Vozali se busevima, malo se raspitivali i saznali gde su igrači, u kom hotelu. Pravac “Plava Laguna”. Stižemo i ne verujemo, panduri su naše drugare doveli u isti hotel. Ulećemo unutra i tu padaju klopa i cuga, ono klasika. „Odakle ste se vi stvorili, pa kako ste smeli?“ – usledila su pitanja u tom stilu, jer niko iz Partizanove ekspedicije nije mogao da veruje da smo došli u Zagreb. Bjeka, Zeka i svih mojih 20 ljubimaca, možete me zamisliti - svršavanje. Murija nam u jednom trenutku prijavljuje pokret za Maksimir, te se trpamo u maricu i krećemo. Kakav crni Maksimir, odvedoše nas u stanicu i tu opet pretres i opet legitimisanje i smeh. Na pretresu mi nađu kokardu i tu kreće totalna euforija. Panduri ne veruju. Odnese je jedan da je pokaže komandiru. Vratili su mi je na kraju. Krećemo konačno i na Maksimir. Stižemo ispred juga nekih dva sata pre tekme gde nas ostavljaju sa dvojicom pandura. Čekamo, čekamo… ništa se ne dešava. Nekih sat vremena kasnije snimimo da se Purgeri grupišu, provalili nas valjda, ali snime to i kljunovi i tuc, muc, odjednom motorola bruji: „Konji jedni, pa oni danas idu na sever“. Greškom smo stajali pun sat pred ulazom na domaću tribinu. Sprovode nas ta dvojica pandura ispod zapada, a Dinamovaca se nakupilo jer utakmica počinje za 20 minuta. Dobacuju nam neke nebuloze, ali nam niko ne prilazi. Ma ko ih jebe. Na pola zapada ovaj iz mog kraja, ogladneo čovek, video je negde u rulji reklamu za kobasice sa senfom. Mrsi on panduru da ga vodi da jede jer će u suprotnom umreti od gladi. Pandur iz prve neće ni da čuje, nije lud, međutim ovaj bio uporan i ubedi ga. Odvajaju se njih dvojica, odoše na klopu, kad opet će on: “Ej, a fali mi 5...“ ne sećam se koliko nula ali od 7 njemu fali 5 za tu kobaju - platio mu pandur na kraju. Konačno ulazimo na Maksimir a tamo spektakl, slave BBB 5 godina postojanja. Zaposeli južnu tribinu, popalili baklje, dimove, vatromet, navijaju, pale se. Došao i Njofra, sedi u loži, a Zenge napravile prsten oko ograde te moja opklada da ulećem na teren propada. Par puta se ceo stadion umirivao da bi nas čuli a mi pevamo k’o ludi: “Niti Tita ni Miloševića, mi smo vojska Vuka Draškovića!”, pa odmah zatim i: “Dobićete batine“. Nas dvadesetak, ma ni toliko, pretimo celom stadionu! Strašno! Završilo se bez golova, a potom pukosmo nakon izvođenja onih glupavih penala. Posle tekme nas zadržali na stadionu još čuku vremena, a ovi nas spolja gađaju kamenjem i bakljama preko tribine. Sa stadiona upadamo direktno u marice i pravac na štajgu. Ima ih i tamo, prde, seru… Tu čak, uz posredstvo murije, menjam svoj kačket za Dinamov, da bar imam suvenir sa istorijskog gostovanja, poslednjeg koje je neka navijačka grupa odradila u lepoj njihovoj. Konačno krećemo. Stižem u Novi Sad u 7 i 15, a prvi čas mi počinje za 15 minuta. Sva sreća pa mi je škola bila odmah pored štajge. Prvi čas fizičko, spavam na klupi u svlačionici, budi me keva, plače žena donela mi da jedem, zove me da idem kući, ona će da opravda sve časove. Ćale ćuti danima nakon toga, obećao je kevi da me neće peglati, jbg ima žena uticaja.
Dinamo - Partizan 0:0 (4:3)
Te davne 1991. sa svojih nepunih šesnaest godina krenuo sam na jedno od mojih prvih gostovanja, u Zagreb. Sećate se tih godina, država u kurcu, svaki čas se moglo zaratiti, uniforme su već bile podeljene, nama kokarde njima šahovnice. Niko nas tamo nije očekivao, jer bila je prava ludost ići njima na nož pred sam rat. Petak posle škole dođem kući, smor, plan je u glavi, ma sto posto idem samo još da odradim matorce. Pobeći ću od kuće, nije mi prvi put, jeste jedno od prvih gostovanja ali ne i prvo tako da znam taj rad. Pala je noć i eto mene, prijavljujem matorcima šetnju. Palim direkt na voz pa za Beograd. Računam, tamo ću da naiđem na ekipu, ma garant idu moji Grobari. Izblejim u Beogradu celu noć i ceo dan, i onda slučajno kod stadiona nabasam na jednog lika, iz Crvenke ili Vrbasa, ne sećam se tačno. Pijan kao bulja, ali šta ću, ostajem da blejim sa njim do polaska voza za Zagreb koji je kretao kasno noću. Sećam se da smo stigli tamo u cik zore. Uđem u voz sa pajtašem, koji je inače bio stariji od mene jedno 15 godina, i imam šta da vidim – svega par ljudi iz Beograda i dvojica iz Novog Sada od kojih jednog znam do jaja. Živi u mom kraju. Krećemo, a u vozu nas tačno 11 ide na utakmicu - fenomenalno. Put kao i svaki drugi, sprdnja sa putnicima i kondukterima, cirkanje (tada još nisam kačio taj porok)... Kao što rekoh cik zore i mi smo na zagrebačkom kolodvoru, ispadamo napolje, marica je tu za svaki slučaj. Njih 9 se odmah prijavilo za prevoz kroz grad sa plavcima ali ja i ortak se odvojili, kao idemo da se šunjamo po gradu. Vozali se busevima, malo se raspitivali i saznali gde su igrači, u kom hotelu. Pravac “Plava Laguna”. Stižemo i ne verujemo, panduri su naše drugare doveli u isti hotel. Ulećemo unutra i tu padaju klopa i cuga, ono klasika. „Odakle ste se vi stvorili, pa kako ste smeli?“ – usledila su pitanja u tom stilu, jer niko iz Partizanove ekspedicije nije mogao da veruje da smo došli u Zagreb. Bjeka, Zeka i svih mojih 20 ljubimaca, možete me zamisliti - svršavanje. Murija nam u jednom trenutku prijavljuje pokret za Maksimir, te se trpamo u maricu i krećemo. Kakav crni Maksimir, odvedoše nas u stanicu i tu opet pretres i opet legitimisanje i smeh. Na pretresu mi nađu kokardu i tu kreće totalna euforija. Panduri ne veruju. Odnese je jedan da je pokaže komandiru. Vratili su mi je na kraju. Krećemo konačno i na Maksimir. Stižemo ispred juga nekih dva sata pre tekme gde nas ostavljaju sa dvojicom pandura. Čekamo, čekamo… ništa se ne dešava. Nekih sat vremena kasnije snimimo da se Purgeri grupišu, provalili nas valjda, ali snime to i kljunovi i tuc, muc, odjednom motorola bruji: „Konji jedni, pa oni danas idu na sever“. Greškom smo stajali pun sat pred ulazom na domaću tribinu. Sprovode nas ta dvojica pandura ispod zapada, a Dinamovaca se nakupilo jer utakmica počinje za 20 minuta. Dobacuju nam neke nebuloze, ali nam niko ne prilazi. Ma ko ih jebe. Na pola zapada ovaj iz mog kraja, ogladneo čovek, video je negde u rulji reklamu za kobasice sa senfom. Mrsi on panduru da ga vodi da jede jer će u suprotnom umreti od gladi. Pandur iz prve neće ni da čuje, nije lud, međutim ovaj bio uporan i ubedi ga. Odvajaju se njih dvojica, odoše na klopu, kad opet će on: “Ej, a fali mi 5...“ ne sećam se koliko nula ali od 7 njemu fali 5 za tu kobaju - platio mu pandur na kraju. Konačno ulazimo na Maksimir a tamo spektakl, slave BBB 5 godina postojanja. Zaposeli južnu tribinu, popalili baklje, dimove, vatromet, navijaju, pale se. Došao i Njofra, sedi u loži, a Zenge napravile prsten oko ograde te moja opklada da ulećem na teren propada. Par puta se ceo stadion umirivao da bi nas čuli a mi pevamo k’o ludi: “Niti Tita ni Miloševića, mi smo vojska Vuka Draškovića!”, pa odmah zatim i: “Dobićete batine“. Nas dvadesetak, ma ni toliko, pretimo celom stadionu! Strašno! Završilo se bez golova, a potom pukosmo nakon izvođenja onih glupavih penala. Posle tekme nas zadržali na stadionu još čuku vremena, a ovi nas spolja gađaju kamenjem i bakljama preko tribine. Sa stadiona upadamo direktno u marice i pravac na štajgu. Ima ih i tamo, prde, seru… Tu čak, uz posredstvo murije, menjam svoj kačket za Dinamov, da bar imam suvenir sa istorijskog gostovanja, poslednjeg koje je neka navijačka grupa odradila u lepoj njihovoj. Konačno krećemo. Stižem u Novi Sad u 7 i 15, a prvi čas mi počinje za 15 minuta. Sva sreća pa mi je škola bila odmah pored štajge. Prvi čas fizičko, spavam na klupi u svlačionici, budi me keva, plače žena donela mi da jedem, zove me da idem kući, ona će da opravda sve časove. Ćale ćuti danima nakon toga, obećao je kevi da me neće peglati, jbg ima žena uticaja.
0 Comments
|
Категорије
All
критике-предлози-идеје-материјал-контакт
|