Nakon prolaska Vojvodine u drugo kolo pobedom nad simpatičnom ekipom Hibernians sa Malte u oba meča, krenulo je kombinovanje u glavama navijača o mogućem protivniku na kojeg će naš klub naleteti u drugom kolu. Taj osećaj se, najzad, posle 7 godina vratio i Novosađani su samo o tome pričali i željno iščekivali dan izvlačenja parova. Nakon saznanja da smo izvukli Atletiko iz Madrida, odmah se krenulo u pravljenje aranžmana oko puta i pronalaženja rešenja kako da nas ode što više u Madrid. Naravno, posle kraćeg perioda, odustalo se od buseva, jer problem je uvek bio i ostao – kako dobiti vizu? Još jedan problem bio je i kratak rok za organizovanje ovog gostovanja. Dakle, avion je bio jedino rešenje, ali i najskuplje, jer je klub morao uzeti avion većeg kapaciteta. Neizvesnost vezana za polazak je trajala do samo par dana pred put. Bukvalno, navijači i prijatelji kluba su imali samo 3 sata da se odluče da li putuju u Španiju i da u tom roku predaju dokumenta i novac. 40 navijača dan pred polazak dobijaju grupnu vizu i tek tada kreću sa dogovorom oko puta.
U ranim jutarnjim satima, dan pred meč, polećemo sa Surčina za Madrid. U avionu odlična atmosfera i svi željno čekaju da krenu u obilazak Madrida. Na areodromu nas čeka dosta TV ekipa i novinara, igrači i trener daju izjave, a nas navijače iznenadjeno gledaju jer nas niko ne očekuje, pogotovo ne sa klupskom ekspedicijom. Sutradan smo mogli da pročitamo iz njihovih sportskih novina vest kako je u Madrid stiglo i 50 ekstremnih navijača, huligana, koji se ne povlače ni pred kim i koji će uvek braniti boje svoga kluba itd. Verovatno su se dokopali negde linka naše internet stranice, a novinari su posebna sorta uvek željna bombastičnih naslova. Kasnije, nakon odgledane utakmice i obilaska grada u ta dva dana shvatamo zašto su oni nenaviknuti na ozbiljne navijačke grupe i zašto su pustili takvu vest. Navijački pokret u Madridu je doveden na margine onoga šta je nekada bio i posledice gušenja pokreta od strane države u poslednjih gotovo 15 godina su itekako vidljive. Nakon dolaska u veoma otmen hotel u sportsko-poslovnom (novom) delu Madrida, svi kao pušteni sa lanca počinju da sebi organizuju dan. Svako je sebi našao zabavu po centru Madrida, gde ima mnogo toga da se vidi, jer je grad ogroman. Obilazio se i stadion gradskog rivala Reala koji poseduje fenomenalan fudbalski muzej, dok je ženska populacija stanovništva Madrida daleko ispod očekivanog. U popodnevnim satima kreće pijana žurka na bazenu pored hotela, tako da gosti hotela nisu verovali šta se zapravo događa. Svi kao da su ponovo rođeni, evropska gostovanja su ponovo osvojila našu dušu. Kako je pao mrak, tako su opet svi bili po pabovima, klubovima i po ulicama čarobnog Madrida. Jutarnji švedski sto je postavljan 100 puta od strane osoblja hotela, jer su svi zbog uzbuđenja pred utakmicu ustali veoma rano i poprilično praznih stomaka. Nakon jutarnjeg obilaska grada svi se po dogovoru nalazimo u jednom Irish pubu pod imenom „Moore’s“ gde ubrzo počinje luda žurka. I pored glasnog navijanja unutar i spolja ispred paba, policija, iako je puno puta prolazila, nije dolazila u lokal da smara, već smo imali svu potrebnu slobodu, što nam je veoma pomoglo da još više zavolimo ovaj grad. Nakon odlaska iz paba, svi lepo raspolozeni pevamo naše pesme ulicama grada, u metrou i tako sve do hotela gde nastavljamo osvežavanje u predvorju hotela sa ostatkom Vošine ekspedicije. Bližila se utakmica i pošto smo videli da kod stadiona vlada porodična atmosfera, jedna grupa odlazi u Atletikov bar i shop, a druga ekipa navija i zeza se oko stadiona i ubrzo dobija pratnju policije koja pokušava da ih ubaci sat vremena ranije na stadion. Vrlo brzo živci pucaju i nastaje 10-to minutno ubeđivanje, guranje i lom sa policijom i redarima. Nešto masnica na obe strane, jedan razbijeni policijski nos i jedna posekotina na glavi navijača su ipak lepa uspomena da se zna da smo bili u zemlji bikova. Do početka meča koji je počinjao u 22h, zanimali smo se vređanjem policajaca koji su bezuspešno pokušavali da uzmu pasoš jednom našem drugaru zbog narušavanja reda na stadionu. Uskoro su stigli i ostali iz ekipe i krenuli smo da navijamo iz sveg srca noseći se sa čitavim stadionom koji je tog dana ugostio 40.000 svojih navijača. Atmosfera na stadionu je naizgled porodična, ali itekako znaju svi da zapevaju, sve tribine zajedno. Domaći ultrasi Frente Atletico su daleko ispod proseka iako njihova organizacija postoji od 1982., dakle nešto malo ozbiljnije zvuče i izgledaju od ostatka stadionske publike. Naravno pod tim podrazumevamo da osim udarne zastave nisu imali nikakvu koreografiju, barjak ili slično. Razočaranje u svakom slučaju. Utakmica je bila u velikom ritmu i dominaciji igrača iz Madrida koji su pokazali mnoštvo lepih akcija i golova, dok su naši momci pokušavali da sačuvaju što bolji rezultat i eventualno pokušaju na stadionu Karađorđe da nadoknade prednost. Na kraju je ipak bilo velikih 3:0, ali i jedno veliko iskustvo kako naših igrača, tako i nas koji smo ponovo osetili miris evropskog gostovanja. Nakon samo par sati posle utakmice već smo bili u avionu za Srbiju. Svi su bili pod snažnim utiscima ovog gostovanja, a u glavama nas navijača krenule su ideje i planovi oko organizovanja revanš utakmice i što bolje prezentacije naše grupe u ovom masovnom evropskom takmičenju. |
Категорије
All
критике-предлози-идеје-материјал-контакт
|